Azerbejdžan

Azerbejdžan - Jovanin Život u Koferu

Azerbejdžan. Zemlja vatre. Kada sam porodici i prijateljima saopštila da idem u Baku, pitali su me zašto, šta tamo ima da se vidi. Ni sama nisam znala tačan odgovor na ovo pitanje, osim onog da kad tad želim da obiđem sve zemlje sveta, pa je i Azerbejdžan došao na red. 

Kartu do Bakua sam kupila kada je Jelena, urednica sajta lenaspassport.com na svom Instagram profilu objavila akciju Wizz Air-a. Povratna karta Budimpešta-Baku, u februaru 2020. 50 evra. Brzo sam pogledala mapu, šta je još blizu i odlučila da produžim i u Gruziju, tako da sam dan završila sa kartom u jednom smeru (Budimpešta-Baku 30 evra, plus doplata od oko 20 za kofer). Kako i kada ću se vratiti iz Gruzije, smisliću posle.

Pošto o Azerbejdžanu nisam znala ništa, a slabo sam koga i mogla da pitam, dala sam se u detaljno istraživanje i videla da bi osim Bakua, valjalo posetiti i gradove Šeki i Gandžu. Deo Sovjetskog saveza je bio od 1922. do početka devedestih godina prošlog veka i neminovno je i dalje prisutan duh tog komunističkog vremena.

U Azerbejdžan sam krenula na početku ludnice oko Korona virusa, dok u većini sveta još nije bilo naznake šta će se uskoro desiti. U avionu do Bakua mi je pozlilo, pa sam pola puta od 3 i po sata provela pokušavajući da povratim. Kako bih izašla iz toaleta, tako bi stjuardesa potrčala da sve za mnom dezinfikuje. Ni najgorem neprijatelju ne bih poželela stomačne probleme u avionu, a ni osećaj koji sam imala iz drugog reda gledajući kako neko misli da sam ko zna čime zaražena.

Poluživa sam stigla u Baku i bez problema prošla carinsku kontrolu sa vizom za koju sam aplicirala preko interneta. Viza za Azerbejdžan se može dobiti na ovom linku i košta 30 $. 

Ideja o gradskom autobusu do hotela je pala u vodu, a taksi i krevet su bili jedino što sam u tom trenutku mogla da zamislim. Po izgledu aerodroma sam mogla da naslutim šta me napolju čeka. Aerodrom Heydar Aliyev je jedan od najmodernijih na koje sam ikada sletela. 

Iako na putovanjima najčešće koristim javni prevoz, ova nesrećna situacija sa stomakom je doprinela da odmah na početku uvidim koliko je taksi jeftin, što je donekle i logično jer je litar benzina ovde maltene jeftiniji od litra vode. Do kraja sam se vozila taksijem. Priznajem da mi je prijao i malo luksuzniji stil putovanja od onoga na koji sam navikla.

Odmah na aerodromu sam skunula aplikaciju Bolt i do kraja me nijedna vožnja nije koštala više od 2 evra, a obišla sam ceo grad. Od aerodrome do hotela, put od oko 15 km me je koštao tek malo iznad 3 evra. 

Po ceni taksija možete da pretpostavite da je i gradski prevoz smešno jeftin, jedna vožnja metroom ili autobusom je oko 10 evro centi (0.2 AZN). 

Valuta je manat (1AZN=100 qapik-a) i u februaru 2020. 1 evro=1.8 manata. Primetila sam razlike između kursa u različitim menjačnicama, tako da obiđite par pre nego što se odlučite u kojoj da promenite. 

Zvanični jezik je azerbejdžanski/azerski, sličan turskom, ali većina ljudi, pogotovo starijih, govori i ruski. Sa engleskim su slabi, ali će sam stekla utisak da će se na sve načine potruditi da vam pomognu i objasne. Uglavnom sam se služila ruskim, pa lično nisam imala problem sa sporazumevanjem. 

Temperatura u februaru je bila oko 10-15 stepeni, vrlo prijatna dok ne zaduva vetar. 

Putovala sam sama i postojala je doza straha, šta me u toj nepoznatoj zemlji kao ženu čeka… Predrasude prema određenim religijama i nacionalnostima su čudo, a priznajem da ih i posle 5 godina intenzivnog putovanja ponekada imam. Tako sam i sada očekivala atmosferu sličnu onoj u Turskoj (svaka žena koja je prošla Grand Bazarom u Istanbulu će znati o čemu govorim), a desilo se to da me niko nije ni pogledao na taj način. Pokoji pogled sam privukla jedino time što sam visoka. Azerbejdžanci su generalno niži narod, retko ćete videti muškarca višeg od 180 cm, pa je mojih 183 cm bilo nešto neuobičajeno.

BAKU

U Baku sam se zaljubila čim sam se malo oporavila od puta i sa punom pažnjom počela da se vozim njegovim ulicama. Široke, sa više traka, okružene neboderima. Jedni slični onima u Dubaiju, druge sam prvi put ovde videla. Zemljanih boja, sa puno detalja, liče na vile, a opet sa preko 20 spratova. 

Glavna religija je islam, pa sam obilazak započela sa jednom od najlepših džamija koje sam do tada videla. Imam osećaj da se u ovom delu sveta takmiče ko će napraviti veću i lepšu. Hejdar džamija je, iako izgleda kao srednjovekovna, stara tek 5 godina. Džamija je malo izvan centra grada, tako da sam taksistu koji me je dovezao zamolila i da me sačeka. Bio mi je i fotograf i s obzirom da je u jednoj ruci sve vreme držao cigaru, nije pričao ni engleski ni ruski, vrlo sam zadovoljna ishodom našeg malog photo shooting-a. 

Posle me je odveo do čuvara istorije Bakua, njegovog Starog grada-Ičarišahara. Prevod ove na prvi pogled komplikovane reči je ,,Unutrašnji grad’’, što on za pravo i jeste, grad unutar grada. 

Okružen je zidinama koje ga štite od napada još od 7. veka, kada je počelo njegovo naseljavanje. Na njegovom uređenju se intenzivno radilo do 12. veka i smatra se da je u tom periodu izgrađena i Devojačka kula (Maiden tower), koja je uz Palatu Širvanšah (Palace of Shirvanshah) jedan od simbola starog grada i obe građevine se nalaze pod zaštitom UNESCO-a. 

Priča o izgradnji kule, njenom nazivu i prvobitnoj funkciji je obavijena velom tajne. Jedna od legendi kaže da se naziv ,,devojačka’’ ili ,,devičina’’ kula odnosi na to što je kroz istoriju ostala netaknuta, nije poklekla pod napadima neprijatelja. Danas je pretvorena u muzej sa čijeg se poslednjeg sprata pruža panoramski pogled na grad i ulaz košta oko 5 evra. 

Palata šaha Širvana je malo mlađa, pa se kao period njene izgradnje navodi 15. vek. U nju se takođe može ući i cena karte je oko 10 evra, ali sam se ja odlučila da to preskočim. U blizini sam naišla na muzej minijaturnih knjiga, ali i srpsku ambasadu. Konzul me je ugostio i rekao da u Azerbejdžanu živi dosta naših ljudi i da se uglavnom bave sportom. 

Ispred ove palate se najbolje može videti staro i novo lice Bakua, sa Vatrenim kulama u pozadini. 

Na Stari grad me asociraju i tepisi i sok od nara, kao nešto što se, pored suvenira, najviše prodaje.

Na jednu od najlepših prodavnica tepiha sam naišla baš ispred Devojačke kule, skrivenu u podrumu čija unutrašnjost podseća na pećinu. 

U starom gradu sam prvi put probala i kavijar. Nisam znala da se jede tako što ga stavite na ruku i sačekate da bi poprimio temperaturu tela. Nisam se oduševila, a ni cena od sedamdeset i više evra za 50 g me nije privukla. 

Šetnju kroz stari grad sam iskoristila i da obiđem par turističkih agencija i raspitam se o mogućim izletima. Odlučila sam se za Mytour agenciju gde sam izabrala poludnevni izlet u Nacionalni park Gobustan i uspela da se iscenjkam za 40 AZN (22 evra). Da sam bila sa više ljudi, definitivno bih se odlučila za neku privatnu turu gde auto sa vozačem za 6-7 ljudi možete naći već za sedamdeset evra. 

Sledeći dan sam krenula u park kombijem, malo tužna jer je u međuvremenu počela kiša. Srećom, do prve destinacije, blatnih vulkana, je stala. Do jednog dela puta smo se vozili kombijem, a onda smo se prebacili u lade stare koliko i ja (polako ali sigurno, stigle su tridesete). Vozili smo se preko naftnih polja, a gužvu u saobraćaju su pravili pastiri i ovce. Dodatni trošak je bio još bakšiš za vozača lade (10 manata) koji sam mu rado dala jer mi je dozvolio da je i ja malo provozam. A taman sam rekla da se ne vraćam na ručni menjač. 

Blatnih vulkana na svetu ima oko 800, dok je čak 350 u Azerbejdžanu, a među njima je i najveći, upisan u Ginisovu knjigu rekorda. Starost se procenjuje na 25 miliona godina i geolozi koji su proučavali Mars tvrde da je sastav vulkana sličan sastavu delova zemljišta ove daleke planete. 

Leti se u njima može ,,kupati’’, kažu da je blato lekovito. 

Šetajući po vulkanima, čula sam da je neko viknuo:,,dodaj mi maramice!’’ Prvo sam mislila da mi se učinilo, a onda sam videla jednu devojku i jednu ženu čiji su mi se likovi učinili poznatim. Aleksandru i Snežu, čerku i mamu iz Srbije, sam videla još na aerodromu u Budimpešti. Sada nisam oklevala da im priđem i za kratko vreme smo se sprijateljile. Kako nismo bile deo iste ture, razdvojile smo se jer je sledio obilazak Gobustana, ali smo razmenile brojeve i već to veče se našle na večeri. 

Nacionalni park Gobustan je poznat po petroglifima. Petroglifi su crteži na steni koji su bili neka preteča pisma, simboli koji su služili za komunikaciju.

Ovde ih ima preko 6000. Zovu ga i muzejom na otvorenom, a u sklopu parka se nalazi i ,,pravi” muzej gde se pored priče o samom parku može naučiti mnogo i o istoriji Azerbejdžana. Cena ulaznice je bila uključena u cenu ture.

Kako je Gobustan od Bakua udaljen tek oko 60 km, već oko 14 časova tog dana sam bila nazad u gradu. Prošetala sam se delom koji zovu Venecija, a koji se nalazi pored Muzeja tepiha. Odatle možete dobiti neke zanimljive fotografije Vatrenih kula ili se čak provozati improvizovanim kanalima. 

Obišla sam i muzej (cena ulaza 10 AZN (oko 5 evra), a za studente 3 AZN (manje od 2 evra).

Prednost ipak dajem prodavnicama tepiha u Starom gradu, gde su dostupniji za pipanje, osećaju se mirisi i energija kojom zrače. Nešto je posebno u njima... Zamislite žene koje 2 meseca (toliko je potrebno za tepih prosečne veličine) rade na jednom tepihu, verujem da su u njega utkale i svoje misli, strahove, radosti... Tepisi su ranije bili i statusni simbol, pa su se bogataši utrkivali ko će imati više i veće. Nisu ih stavljali samo na podove, nego i na zidove i plafone. U Azerbejdžanu su jeftiniji nego, na primer, u Maroku, pa manji tepih na možete kupiti već za 50 evra, a ako nemate dovoljno mesta u koferu poslaće vam ga poštom.

Tepihe možete videti i kao dekoraciju mnogih restorana, a 2 koja preporučujem su Firuze i Širvanšah (kao istoimena palata). 

Firuze se nalazi u centru, u blizini Nizami ulice, glavne pešačke i šoping zone. Nizami smatra i jednom od najskupljih ulica na svetu, zbog brojnih prodavnica luksuzne garderobe, banki i ambasada.

Počinje od Fontana trga (Fountains square), mesta gde se lokalci nalaze i odmaraju , koji je taj naziv dobio upravo zbog prisustva brojnih fontana.

Još jedna od pešačkih zona, koja mi se još više dopala je Bulevar, dugačko šetalište pored Kaspijskog mora. Ako dolazite ovde zimi, pripremite šal i kapu, jer kada zaduva neće vam biti svejedno.

Firuze sam posetila za vreme ručka, bio je radni dan i bez problema sam dobila sto. Konobar me je obradovao dekoracijom tanjira. Porcija je bila baš velika, tako da sam jedva uspela da pojedem pola naručenog jela pod nazivom Toyuq Sac ili na engleskom Chicken on Saj.

Cena od 10.5 AZN (oko 6 evra) je i više nego pristojna. Zasladila sam se baklavom (ovde je zovu pakhlava) i naravno osvežila crnim čajem. 

U Širvašan sam došla na večeru i to je bilo mesto sastanka sa mojim novim prijateljicama. Došla sam bez rezervacije i posle 10 minuta su uspeli da nađu slobodan sto (bila je subota veče, budite pametniji od mene i rezervišite na vreme), ali su uspeli i to u nekom VIP delu, gde su pored mene bile još samo 2 grupice ljudi. Ovo mesto je kao neka mašina za putovanje kroz vreme i kulture. U svakoj prostoriji je nešto drugo prikazano, od prvih fotoaparata, kamenih peći za pečenje hleba, do tradicionalnih nošnji...

Cene kao i u ostatku grada, jako jeftino (glavno jelo od 4-10 evra), ali su porcije manje, pa naručite više stvari, taman da probate. Preporučujem tradicionalne slatkiše, šekerburu i badamburu.

Restoran je istovremeno i muzej, pa ga možete ga obići i sa zvaničnim vodičem, samo na vreme morate videti kada su ture.

Od restorana sam obišla i Telequlle, koji se nalazi na 27. spratu najviše građevine u Bakuu, TV tornja. Na putu do tornja je taksista skrenuo na proširenje sa kojeg se pružao pogled na ceo grad, sa Vatrenim kulama u prvom planu. Da je bilo malo toplije, bilo bi vrlo romantično, podsetilo me je na američke filmove, znate one scene sa parkinga na brdašcu iznad grada...  

Na ulazu u Telequelle restoran je potrebno platiti 20 AZN (oko 11 evra), a onda u toj vrednosti dobijete vaučer koji možete potrošiti na hranu i piće. Cene su malo jače od ostatka grada, cene glavnih jela se kreću od desetak evra. Utisak o restoranu spašava jedino pogled od 360 stepeni jer se restoran okreće, dok me ni hrana ni usluga nisu oduševile. 

 

Teško je odlučiti se da li su Vatrene kule lepše noću ili danju. Najbolji ,,dnevni'' pogled na njih ćete dobiti iz Upland parka i ispred džamije koju većina građana jednostavno zove turska džamija (sagrađena je pre tridesetak godina uz pomoć turske vlade i stil je okarakterisan kao otomanski).  

3 kule su sagrađene u obliku plamena, simbola zemlje vatre. U jednoj se nalazi Fairmont hotel, a u druge dve su stambeni objekti i kancelarije. Visine su od 161 do 182 m, ali titulu najviše građevine i dalje nosi TV toranj (310 m).

Pored Vatrenih kula i nebodera, predstavnik novog i modernog Bakua je Heydar Aliev centar.

Ova svemirska građevina je delo čuvene Zahe Hadid (proguglajte je ako niste upućeni u njen rad, oduševićete se). Kompleks je ogroman, da ga okružite potrebno je oko dvadesetak minuta.

Ispred i unutra se stalno održavaju izložbe, a u trenutku kada sam ja bila, napolju su bile izložene fotografije iz ratom obuhvaćenih područja.

Jedna od onih koja je na mene ostavila poseban utisak je fotografija devojčice koja prodaje svoje igračke u Sarajevu, 1993. 

Unutra nisam uspela da uđem, jer sam se tu našla u ponedeljak, jedini dan kada je kompleks zatvoren za javnost. 

Ako na google-u kucate ,,šta posetiti u Bakuu'', kao jedan od prvih predloga će vam izaći i Teze Pir džamija, neobična po tome što je za njenu izgradnju zaslužna jedna žena. Da se ovakve građevine nalaze bilo gde drugo na svetu, verujem da im se ne bi moglo prići od ljudi, ali kako nije bilo vreme molitve, bila sam jedini turista i na miru uživala u obilasku. 

U njenoj okolini ćete videti ne toliko blještavu i bogatu sliku Bakua, oronule kuće i uske ulice.

Obavezno svratite na gutab (qutab-pitice sa raznim punjenjima, deo tradicionalne azerbejdžanske kuhinje) u gutabdžinici u Murtuza Muxtarov ulici, gde jedan košta i manje od pola evra, a odavno nešto ukusnije nisam probala. Moja preporuka ide za onaj sa sirom i zeljem. 

U Bakuu sam provela 4 dana i uspela da obiđem sve značajnije turističke atrakcije. Ukoliko nemate previše vremena, možete se dosta stvari nagurati i u 2 dana, ali mislim da bi optimalno bilo 5. 

Do sledećeg grada, Šekija sam planirala da dođem autobusom, ali sam dugo čekala taksi i zakasnila, što se na kraju i nije ispostavilo tako loše. Na autobuskoj stanici je bilo mnogo ljudi, vozača linijskog taksija, tako da sam za svega 20 AZN uspela da od Bakua stignem do hotela u Šekiju.

Ne mogu da kažem da je vožnja bila prijatna, jer smo u prvom delu puta mileli oko 10 km/h zbog velike gužve, a čim smo skrenuli sa glavnog puta, vozač nije spuštao gas ispod 100 km/h. Vozili smo se putevima koji su me podsetili na spuštanje na crnogorsko primorje. Pritom, pojas mi je bio zakočen, ko zna od kada nije radio, ali se niko oko toga nije posebno potresao, kome je to još potrebno... Saobraćajne policije ni na vidiku. 

ŠEKI

Kako sam stigla negde oko 10 uveče, još uvek pod ,,malim'' stresom zbog vrlo ,,sigurne'' vožnje, nije mi ostalo ništa nego da probam da se naspavam i da sutra krenem u istraživanje najstarijeg grada u Azerbejdžanu. 

Kako sam bila smeštena u novoizgrađenom hotelu, bila sam jedini gost. Posle obilnog doručka, gde sam imala mini švedski sto samo za sebe, hotel mi je čak obezbedio i privatnog vozača.

Šeki je bio najveći grad Kavkaske Albanije (prvo mi ništa nije bilo jasno kada su mi rekli da idemo da vidimo albansku crkvu), stare države koja je zahvatala delove Azerbejdžana i ruske republike Degistan. 

Obilazak smo započeli u Kanovoj palati (Khan's palace). Iako je zovu palata, zapravo je samo bila letnje odmaralište vladajuće porodice, izgradjena u 18. veku. Pitala sam vodiča da li je ovde kralj odmarao, a onda mi je on rekao da nije kralj nego kan i da to nikako ne smem da poredim. Ako ste mislili da sam uzela pravog vodiča, nisam, nego na ulazu ,,dobijete” osobu koja vas prati, da ne biste slučajno fotografisali unutra, tako da su fotografije spolja jedino što imam. 

Pitala sam za objašnjenje zašto ne sme da se fotografiše, a vodič mi je rekao da ako ljudi budu videli kako izgleda unutra, niko neće hteti da dođe. Ja nešto mislim u potpunosti suprotno...

Liči mi na iranske džamije (možete videti ona divna obojena stakla kroz koja svetlost ulazi i potom izlazi u hiljadu boja), gde je vodič istakao da ideja jeste persijska, ali da je rad lokalni. Ulaz- 5 manata (oko 2.5 evra).

U blizini Kanove palate se nalazi muzej u sličnom stiliu, te sam tamo dobila priliku da fotografišem ta, meni, toliko zanimljiva stakla. Ovde ih zovu šabaka i možete čak i da se oprobate u njihovom pravljenju, organizuju se radionice za turiste.

Najstarija sačuvana građevina je crkva u seocetu Kiš, iz 1. veka. Kiš broji oko 6000 stanovnika i nalazi se na 5 km od Šekija. 

U Šekiju možete ispijati crni čaj na plastičnim stolicama u parku, i dalje kupiti neku Nokiu kakvu ste u osnovnoj školi furali...

Kada pozovete taksi, vrlo je verovatno da vam stiže vozač u ladi. U Šekiju ih ima više nego svih drugih modela automobila zajedno. Videćete ljude obučene po poslednjoj sovjetskoj modi, ali i puno zlatnih zuba, taj trend ovde još uvek nije zastareo. 

Pošto na internetu nisam mogla da nađem informaciju o tome kada tačno imam prevoz do sledećeg planiranog grada, Gandže, sa vozačem sam otišla do autobuske stanice da proverim. Ispostavilo se da poslednji kombi ide za sat vremena, oko 1 popodne. Pošto sam sledeći dan planirala da krenem u Gruziju, nije mi ostalo ništa nego da se vratim u hotel, zatvorim jedva raspakovan kofer i krenem dalje. Stigla sam u poslednjoj sekundi na prevoz za koga sam ranije pročitala da je mnogima najgore iskustvo iz Azerbejdžana. 

Žao mi je što u Šekiju nisam provela makar 2 dana, ali zahvaljujući vozaču sam uspela da i za par sati obiđem veći deo grada.

GANDŽA

Do Gandže sam stigla kombijem koji me je, zajedno sa predelima koje smo prolazili, podsetio na film ,,Ko to tamo peva''. Polomljeni retrovizori i šoferšajbna, vozač koji ne vadi cigaru iz ruke, pored mog kofera i par džakova stočne hrane i kokoški, kilometrima nigde nikoga. Za cenu od 4 AZN (oko 2 evra) koju sam platila za putovanje od 4 sata verovatno nisam ni smela nešto više da očekujem. 

Gandža je poslednji grad koji sam posetila na ovom proputovanju kroz Azerbejdžan. Po veličini je drugi najveći. Birala sam ga jer mi je bio najlakša veza sa sledećom državom u koji sam išla-Gruzijom.

Vozač onog nesrećnog kombija mi je rekao da ima prijatelja koji bi mogao da me sačeka kada stignemo i za desetak evra me 2 sata provoza po gradu. 

Zaustavili smo se ispred Heydar Aliev parka, najvećeg parka u zemlji, a kažu i petog najvećeg u svetu. Vozač mi je rekao da bi ga trebalo posetiti i uveče, jer sav zasvetli.

Sigurno ste primetili da se ime Heydar Aliev ponavlja. Od naziva aerodroma, škola, ulica, trgova... Heydar Aliev je predsednik koji se smatra osnivačem modernog Azerbejdžana i toliko je bio jaka ličnost da se po njemu politički pravac zove Hejdarizam. Sada je na vlasti njegov sin i generalno mi se čini da ni pokojnog predsednika Hejdara ni sina ne vole previše, lokalci sa kojima sam pričala uglavnom nisu imali lepe reči za njih, najviše su se žalili na to što je porodica Alijev vlasnik velikog dela zemlje, dok je većina stanovništva siromašna. Prosečne plate od oko 200 evra mesečno idu u prilog njihovim tvrdnjama...

Brzinsku fotografiju sam uspela da napravim i ispred Gradske kuće, predstavnice sovjetske arhitekture. Ispred nje se nalazi ogroman trg, sablasno prazan. 

Ako volite da šetate, dopašće vam se i Kanova bašta, neka vrsta botaničke bašte stara preko 200 godina, kojom je Kan Džavad, poslednji gandžanski kan iskazao svoju ljubav prema prirodu. Voleo je da sakuplja i sadi neobične biljke koje su mu gosti iz celog sveta, znajući za njegovu strast, donosili. 

Poslednje sate u Gandži sam provela u hostelu, da bih se makar malo odmorila, jer je voz za Tbilisi sa glavne železničke stanice kretao tu noć u 4.

Iz Azerbejdžana su me ispratili policajci, jedini koji su se u to vreme našli na stanici.

Pomogli su mi sa koferom, poželeli srećan put i još jednom podsetili na dobronamernost i gostoprimstvo Azerbejdžanaca. 

Ovo je zemlja u kojoj vas i dalje niko neće vući za rukav samo zato što ste turista ili vam nešto naplatiti 3 puta više. Ako se pitate koliko novca je potrebno za putovanje kroz Azerbejdžan, rekla bih da je 50 evra dnevno i više nego dovoljno. 

Ukoliko bih Azerbejdžan morala da opišem jednom rečju, to bi bila autentičnost, pa iskoristite priliku da ga posetite i sami se u to uverite dok je na neki način još uvek van standardnih turističkih ruta. 

SMEŠTAJ U AZERBEJDŽANU

1. Burj Sahil hotel Baku

Ovaj hotel preporučujem ljudima koji vole luksuz ili u Baku dolaze poslovno. 

Nalazi se u ,,biznis zoni'', na samo 5 minuta od metroa i autobuske stanice. Cena soba se kreće od 50 evra i uključen je i doručak na bazi švedskog stola. Ja sam bila smeštena u ,,executive'' apartmanu na 15. spratu koji se sastoji od spavaće i dnevne sobe, hodnika i prostranog garderobera i kupatila. Apartman ima pogled na grad sa jedne strane  i na Kaspijsko more sa druge. Osoblje me je tretiralo kao kraljicu, imala sam čak i svog batlera. Ocena 10 za komfor i osoblje.

Hotel možete rezervisati na ovom linku

2. Art Gallery Boutique hotel Baku

Ovaj hotel je, kako i samo ime kaže, u isto vreme i galerija i iako niste gost možete zakazati obilazak. Cena sobe se kreće od 70 evra i uključen je i vrlo kvalitetan doručak, gde su me posebno oduševile palačinke. Nalazi se na ulazu u  Stari grad. Preporučujem da birate sobu sa terasom gde ćete na trenutak pomisliti da ste u Parizu. Ocena 10 za lokaciju, dizajn i doručak.

Hotel možete rezervisati na ovom linku

3. Macara City Hotel Šeki

Ako se odlučite za posetu Šekiju, ovaj hotel će vam ponuditi sve što vam je kao turisti potrebno. Mogućnost privatnog vozača je veliki plus jer gradski prevoz u Šekiju nije najbolje organizovan. Cena sobe od 40 evra za noćenje za dve osobe je odlična za kvalitet koji dobijate. U nju je uključen i doručak na bazi švedskog stola, a hotel ima i restoran tradicionalne hrane i bar gde se možete opustiti posle napornog dana. Ocena 10 za odnos kvaliteta i usluge. 

Hotel možete rezervisati na ovom linku.

4. Khurma Hostel Gandža

Ako ste ,,backpacker'' ili želite da jeftino putujete, Azerbejdžan je pravi izbor. Cene noćenja u hostelima se kraću od 3 evra, i ja sam ovim u Gandži (4 evra) bila prezadovoljna. Kućna atmosfera, sa velikom dnevnom sobom i zanimljivim rekvizitima za fotografisanje, kao i velika kuhinja su razlog da od mene dobije preporuke. 

Hostel možete rezervisati na ovom linku

Sve hotele možete naći na sajtu www.booking.com  ako neki od njih rezervišete klikom na ovaj link ja ću dobiti malu proviziju koja će mi pomoći da nastavim da vam donosim priče iz celog sveta.

Za hostele preporučujem sajt www.hostelworld.com

Ako još nemate nalog na Airbnb-u, a želeli biste da na tom sajtu rezervišete smeštaj, preko sledećeg linka ga možete napraviti i dobiti popust od 50$ na prvu rezervaciju https://www.airbnb.co.uk/c/jovanak487?currency=USD

Ako imate bilo kakva pitanja možete mi se javiti na mail jovanakvrzic7@gmail.com ili putem društvenih mreža Facebook ili Instagram.

 

Pročitajte i ovo iz kategorije - Azija