Brisel

Brisel - Jovanin Život u Koferu

Brisel. Šta se može videti u gradu kome je glavno obeležje minijaturna statua dečaka koji piški u fontanu? Mislila sam: ne mnogo. I pogrešila. Na put u Belgiju se upućujem neplanirano. Naletela sam na povoljne avionske karte i za par hiljada dinara i dva sata iz Budimpešte stigla do prestonice Evropske unije. Skoro.. Ono na šta se nisam pripremila je put od aerodroma za niskobudžetne kompanije do samog grada trajao gotovo koliko i let.

Gradski prevoz je dobro organizovan, pa iako mi smeštaj nije bio u strogom centru, za svega desetak minuta metroom stižem do glavne  stanice ,,Grand place’’. Kao prva slika grada mi se prikazuje velelepna siva građevina, sa zadnje strane nalik na srednjovekovni zamak. Bilo mi je potrebno par minuta da dođem do ulaza i tada mi biva jasnije da se radi o katedrali koja neodoljivo podseća na Notr dam u Parizu.

Briselski Notr dam nije jedino što povezuje ovaj grad sa Francuskom. Upravo francuski je zvanični jezik u Belgiji (pored holandskog i nemačkog). Na ulicama sam čula razne jezike, što ne čudi jer je Brisel, zahvaljujući svom političkom značaju, dom mnogim inostranim stručnjacima. I izgled ljudi je raznolik. Tu su nezaobilazni turisti iz Azije, plavušani poreklom iz sovjetskih zemalja, mnogo meštana ima mrku boju kože, a susrela sam se i sa onima sa južnoameričkog kontinenta. Ovde ima mesta za sve i svi su dobrodošli. Svet u malom.

Na putu do glavnog trga nailazim na Kraljevsku Sent Hubert galeriju.  

Spoljašnji izgled nije davao naznaku onog što me je čekalo unutra. Jedna od najstarijih u Evropi, sestra fascinantnoj Milanskoj galeriji, sa izrazito visokim plafonom i bezbroj ručno ocrtanih i izvajanih detalja. Svaka prodavnica ima svoju priču, u jednoj se prodaju šeširi i šalovi, u drugoj rukavice svih boja i dezena, u trećoj slatkiši i sirevi... Preovladavaju čokolaterije.

Ukus belgijske čokolade mi je i dalje jedan od omiljenih. Crna, bela, ona u obliku pralina ili truflea, nisam mogla da se odlučim koja mi je omiljena. Još ukoliko se nalazi istopljena preko mekanih vafla u kombinaciji sa voćem...

Nisam odolela da ne posetim i muzej čokolade gde smo prisustvovali procesu proizvodnje ove poslastice. O vrednosti čokolade govori  činjenica da su se ranije kakao zrna koristila kao novac, pa se za 15 zrna moglo kupiti pile, a za 30 i omanji zec. 

Pored čokolade, Belgijanci se hvale i raznovrsnošću i ukusu piva, ali kao ne preterani ljubitelj ovog napitka, sud ostavljam drugima.

Nekada je bio pijaca, a danas jedan od lepših svetskih trgova- Veliki trg. Okružen je zgradama sa mnoštvom zlatnih detalja,  pa podsećaju na carske palate. Toliko sijaju, da je u toku sunčanog dana i očima teško da gledaju u njih zbog oštrog odsjaja.  U njima se kriju muzeji, hoteli, restorani i prodavnice .

Belgijanci su poznati po izradi čipke i heklanih predmeta. Posebno me je zainteresovao mali dućan na velikom glavnom trgu. Ovo je svojevremeno bio dom piscu Viktoru Hugou. Energija u prodavnici je bila posebna, kao da sam ušla u davno zaboravljenu zanatlijsku radionicu.  Osećala se toplina i miris starih kuća. Gospođa koju sam zatekla unutra mi je rekla da je ova radnja u vlasništvu njene porodice već 45 godina. Svaki predmet je ručno rađen, pa su i cene više od onih u prodavnicama koje su više okrenute potrebama turista. Za one koji uživaju u antikvitetima i ne mare za koji evro više, može se izabrati i čipka stara par stotina godina.

Na par minuta hoda od glavnog trga, skriven u sporednoj ulici dočekuje nas Maneken Pis, mali bronzani dečak koji piški u fontanu i glavni simbol grada. On nasmejava prolaznike  od 1619. godine. Veruje se da je tada upravo na ovaj način spasao grad od požara. Još simpatičnijim ga čine njegova odela, koje menja svake nedelje u skladu sa bitnim datumom ili događajem. Ovog puta je bio obučen kao carinik (tog dana se obeležavao svetski dan carine).

 

U blizini fontane se nalazi muzej u kome se čuvaju sva njegova odela, a za dan državnosti Srbije, nosi srpsku tradicionalnu nošnju.

Prave ga i od čokolade, a ukrašava i mnoge zgrade.

Maneken okuplja samo turiste pa mi je za putokaz ka novim delovima grada trebao neki lokalac. Prilazim čistaču ulica, ubeđena da je on prava osoba za to. Srednje je visine, tamnije puti i kose, sa par prvih bora na čelu. Cenim da nema više od tridesetak godina. Pozdravljam ga i već nakon prve rečenice uočavam njegov pomalo zbunjeni pogled. Pa on ne zna engleski! Još veće iznenađenje mi predstavlja činjenica da on u stvari govori samo španski i da dolazi iz Argentine.  Jezikom pokreta i uz pomoć mog klimavog španskog iz latinoameričkih sapunica saznajem da je u Brisel došao u potragu za boljm životom. Pokazuje svoje blještavo bele zube i priča mi koliko mu je srećan što radi u baš ovom delu grada i koliko se zabavlja pokušavajući da odgovori na pitanja izgubljenih turista. Barem sam tako nešto razumela. Mene upućuje na restoran za koji se ispostavlja da mi je kao farmaceutu posebno zanimljiv.

,,Drug opera’’, žut kao i mnoga druga zdanja, odmah me je podsetio na uspomene iz Pariza. Naziv je dobio jer je prvobitno radio kao apoteka, a nalazi se u blizini Kuće opere.

 

Brisel je spoj flamanske i modernije (Art nouveau) arhitekture.  Zgrade uglavnom imaju 3-4 sprata, koje kao da su izgrađene od savršeno sklopnjenih dekorisanih lego kockica. Grad bez previše oblakodera i podsetnika na deceniju u kojoj se nalazim. 

 

Kontrast očaravajućoj arhitekturi su široki Briselski parkovi. Oaze mira usred gradske vreve. U januaru neozeleneli, pomalo pusti i još uvek sanjivi.

Drveće do pola ofarbano u belo, još jedan simbol grada.

Jedan od lepših je onaj u starom delu grada, Mont des Arts četvrti (Brdo umetnosti). Iznad parka je vidikovac sa koga se pruža najširi pogled na grad.

Odmah do parka, zaintrigirao me je džinovski sat u obliku Sunca sa zlatnim kazaljkama i figurama belgijskih heroja koje  obeležavaju pune časove. Star tek šezdesetak godina, a izgleda kao da je mnogo više vremena otkucao.

Putovanje ne bi bila celovito da nisam izdvojila vreme za ,,briselski Ajfelov toranj’’ –Atomium.

Izgrađen za potrebe ,,EXPO’’ sajma 1958. Izgrađen je za 18 meseci, a u zavšen svega sat vremena pre početka ovog bitnog svetskog događaja.  Konstrukcija je od čelika i aluminijuma, visoka 106 m, a predstavlja molekul gvožđa uvećan 165 miliona puta. U kupolama, koje izgledaju kao mali svemirski brodovi, se nalaze izložbe.  

Stalna postavka je posvećena samoj izgradnji Atomijuma, kao i upotrebi atomske energije.

Jedan od poznatijih Belgijanaca je zasigurno strip junak, novinar Tintin, koji putuje svetom. Cela planeta je poludela za njegovim avanturama. Strip je nastao 1929. Godine. Njegov autor, Žorž Remi-Erže je Tintinovim dogodovštinama čitaocima približio svet i svetska dešavanja  u periodu kada se retko ko usuđivao da napusti svoju zemlju. Tintin je čak posetio i Jugoslaviju. Belgijanci ga i danas veličaju, pa se na ulicama, pored muzeja, mogu naći i knjižare i grafiti sa njegovim likom.

Mašem Briselu, bogatija materijalom za nove uspomene. Do sledećeg puta. Kofer pun čokolade je tu da me podseti na slatki razlog neke nove posete.



Pročitajte i ovo iz kategorije - Evropa